Župa bl. Alojzija Stepinca - Orašje

Župa bl. Alojzija Stepinca mjesto je vjerskog okupljanja zajednice u Orašju. Mnoge obitelji koje su doselile u orašje iz drugih župa donijele su sa sobom i donekle različite običaje.Ovo ne treba promatrati kao nešto što nije dobro, nego treba naglasiti da među župljanima u Orašju postoji istinska spremnost za zajedničkim putem. Župa je utemeljena službenim dekretom Vrhbosanske nadbiskupije od 4. studenog 2006. godine. Od tada se vode sve župne matice. Tijekom proteklih godina župu su vodili fra Marko Oršolić (ml.), fra Jozo Puškarić i fra Anto Pušeljić. Trenutno Župu vodi župnik fra Bono Kovačević.

Tijekom radnih dana u tjednu slavi se redovito sveta misa. Nedjeljom i svetkovinama dvije svete mise. Na pučkoj svetoj misi redovito pjeva zbor mladih. Uz školski vjeronauk djaca dolaze i na župni vjeronauk. Posebno se pripremaju prvopričesnici i kandidati za sakrament krizme. Ministranti imaju redovite susrete subotom tijekom cijele školske godine.

 

Samostan i župa Uznesenja BDM - Tolisa

Tolisa je naselje smješteno na desnoj obali Save u blizini Orašja. Povezana je asfaltnim putem s Bosanskim Šamcem preko Orašja i s magistralnom cestom Županja-Tuzla. Ime tog mjesta prvi put se spominje u 13. stoljeću.

Toliški samostan potječe iz druge polovice 19. stoljeća. Franjevci su, međutim, u tom dijelu Bosne nazočni već od srednjeg vijeka i tamo su imali više samostana (Modriča, Skakava, Sv. Marija u Polju i dr.) od kojih je većina stradala od Turaka u 15. st. Početkom 18. st. u tom sjeveroistočnom dijelu Bosne preostalo je vrlo malo katolika. Dio njih se nalazio i na području današnje toliške župe, a pastorizirali su ih franjevci iz Kr. Sutjeske. Tek tridesetih godina 18. st. spominje se župa Ravne (kasnije Bijela), koja je obuhvaćala cijelu sjeveroistočnu Bosnu. Od nje će nastati niz novih župa. God. 1776, prije formiranja novih župnih zajednica, nalazimo gostinjce u Tolisi, Garevcu i Tramošnici. U njima su povremeno boravili svećenici u vrijeme svojih pastoralnih pohoda. Tolisa se 1784. odvojila kao samostalna kapelanija od Bijele, a 1802. je proglašena župom. Toliški katolici su se, u međuvremenu, morali zbog ratnih napetosti, a po nalogu turskih vlasti, god. 1788. preseliti iz tog pograničnog mjesta na područje današnje župe Dubrave (kod sela Blaževca). Odatle su se vratili na svoja ognjišta 1792. god.

U prvoj polovici 19. st. značenje Tolise, kao crkvenog i kulturnog središta, sve više raste. God. 1823. fra Ilija Starčević je tamo osnovao pučku školu - prvu u Bosni i Hercegovini. Time je školski rad izravno uključen u dušobrižništvo.

Prvotni župni stan bio je skromnih dimenzija i u njemu se, k tomu nalazila kapela. Početkom dvadesetih godina 19. stoljeća podignuta je udobnija i prostranija kuća, te drvena kapelica, koja je nešto kasnije proširena, a za nju je nabavljen i Gospin kip.

Sredinom 19. st. franjevci su u tom dijelu Bosne odlučili podignuti samostan. Prvo su to htjeli učiniti u Zoviku, a onda su ipak izabrali Tolisu. Uz župnu kuću, izgrađenu 1855-56, položeni su 1862. temelji novoga samostana. God. 1869. u Tolisi je proglašena rezidencija, a samostan je službeno uspostavljen 12. siječnja 1876. Sadašnja zgrada samostana podignuta je 1923, a 1986. započeta je gradnja novog samostana, što je potrajalo nekoliko godina. Stara samostanska zgrada bit će iskorištena za knjižnicu, muzej, te kao prostor za držanje vjeronauka.

Iako samostan ide u red mlađih u Bosni Srebrenoj, kulturno i umjetničko blago, koje je u njegovu posjedu, nije maleno. Nekoliko umjetničkih slika od nepoznatih majstora potječe iz 18. st., a od njih se izdvajaju: Sv. Jeronim, Stigmatizacija Sv. Franje, te dvije slike na temu Madona s Kristom, od kojih je jedna venecijanskog podrijetla. Od slika iz 19. st. posebice su zanimljivi portreti nekoliko crkvenih osoba: biskupi J. J. Strossmayer i A. Miletić, fra Ilija Starčević i dr. Manji broj slika potječe iz 20. stoljeća.

God. 1864. započeta je u Tolisi gradnja najveće crkve u Bosni i Hercegovini (58x20 m), koje je gradnju vodio Đuro Eichorn iz Osijeka. Građena je po uzoru na staru isusovačku crkvu u Osijeku. Osposobljena je za uporabu do 1873, ali će u cijelosti biti dovršena tek 1881. god. Po svojoj arhitekturi ona je trobrodna bazilika s dva zvonika lukovičastih završetaka, i s dva niza stupova u unutrašnjosti.

Budući da je biskup Strossmayer prijateljevao s bosanskim franjevcima, a na poseban način s fra Martinom Nedićem, prvim bosanskim ilircem, to je on s naklonošću gledao i pomagao gradnju toliške crkve. Za nju je iz stare katedrale darovao dva pobočna oltara, raspelo kipara I. Rendića i tri slike. Glavni oltar i jedan pobočni izradio je Ivan Tordinac iz Đakova.

God. 1896. nabavljene su orgulje (13 registara) iz crkve Sv. Petra i Pavla u Osijeku. Njih je izgradio Caspar Fischer u Apatinu oko 1800. god. One su danas van upotrebe.

Crkva je obnovljena 1911. god. prema nacrtu Josipa Vancaša. On je u crkvi dao sve porušiti osim vanjskih zidova. Tako su uklonjeni i postojeći stupovi, a namjesto njih postavljena po četiri vitkija. Izvedeni su bačvasti svodovi u lađama, a u crkvu je postavljeno pet novih oltara i propovjedaonica. Slikar Anton Huber iz Tirola oslikao je zidove i strop crkve. U konhi apside naslikao je Presveto Trojstvo i Uznesenje Marijino, a na zidu oratorija iznad sakristije Posljednju večeru Leonarda da Vincia. U glavnoj i pobočnim lađama, u 44 medaljona prikazani su likovi Isusa, Marije i svetaca.

 

Župa Ime Marijino - Oštra Luka - Bok

Župa Oštra Luka-Bok utemeljena je 1902. godine odvajanjem pojedinih naselja od župe Tolisa i od tada ima svoje matice. Prva župna crkva bila je sagrađena 1905. godine i imala je dimenzije 8 x 5 m. Drugi put župna crkva građena je 1931. godine na zemljištu gdje se nalazi današnja crkva i bila je dimenzija 20 x 8 m. iste godine počelo se s gradnjom župne kuće.

Gradnja današnje župne crkve dimenzija 41 x 25 m počela je 1965. godine, a završena i posvećena 1970. godine. U župi su nekada djelovale Marijine sestre čudesne medaljice. Područna crkva sv. Leopolda Mandića u Oštroj Luci sagrađena je 1990. godine. Na području župe nalaze se 4 groblja s kapelicama.

Župom upravlja dijacezanski svećenik, a čine je mjesta: Bok, Bukova Greda i Oštra Luka. Trenutno je župnik don Zlatko Ivkić.

 

Župa sv. Vida - Vidovice

Na području današnje župe Vidovice postojala je drevna župa sa srednjovjekovnom crkvom sv. Vida. Ta srednjovjekovna župa ugasila se, nakon pada pod tursku vlast, najkasnije 1536. godine.

Biskup fra Pavle Dragičević u svome izvješću iz 1742. godine navodi da je župi Bijela pored ostalih mjesta pripadalo i mjesto Vidovice, s 14 katoličkih kuća i 85 katolika, a od toga su bile 52 odrasle osobe i 33 djece.

U izvješću apostolskog vikara biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u župi Bijela pored ostalih mjesta navodi se i mjesto Vidovice, s 22 katoličke kuće i 148 katolika, a od toga je bilo 87 odraslih osoba i 61 dijete.’

Prema izvješću biskupa fra Augustina Miletića iz 1813. godine u župi Tolisa između ostalih mjesta navode se i mjesta Vidovice i Grebnice, s ukupno 93 katoličke kuće i 699 katolika, a od toga je bilo 458 odraslih osoba i 241 dijete.

Župa Vidovice obnovljena je 26. travnja 1853. kao samostalna mjesna kapelanija odvajanjem naselja Jenjić, Kopanice, Vidovice i Vučilovac od župe Tolisa. Crkvene matice uspostavljene su 1853. godine. Dana 16. ožujka 1858. Vidovice su proglašene župom.

Kada je sagrađena kućna kapela sv. Vida, teško je utvrditi, ali se spominje 1885. godine. Prva župna crkva u obnovljenoj župi, posvećen sv. Vidu od naboja i šepera sagrađen je 1868. godine. Ta je bogomolja bila je dug od 20 do 25 m, a širok otprilike 10 do 12 m. Posljednji puta slavljena je sveta misa u toj bogomolji 31. srpnja 1929., a nakon toga ona je srušena.

Gradnjom nove jednobrodne župne crkve sa zvonikom od tridesetak metara započelo se 27. kolovoza 1922., a crkva je dovršena 1. kolovoza 1928. U zvoniku je bilo jedno zvono do 1981., kada je za Vidovo postavljeno i drugo, kao dar tadašnjeg župnika Mije Josipovića.

Budući da je postojeća crkva bila tijesna, započela je gradnja nove. Kamen temeljac za novu crkvu blagoslovljen je 1986. godine. Nova crkva imala je oblik nepravilnog oktogona s visokim vitkim zvonikom u kojem su bila smještena tri zvona. Pred rat 1992. godine crkva je bila u cijelosti završena, ali bogoslužje je služeno u staroj crkvi. Tijekom okupacije Vidovica od kraja svibnja do početka listopada 1992. godine ekstremni su Srbi staru i novu župnu crkvu razorili, župnu kuću opljačkali i demolirali, a sve Hrvate katolike s područja župe protjerali. No, vojnici Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) oslobodili su Vidovice 23. listopada 1992. Nakon oslobođenja, narod se vraća na zgarišta, a 18. kolovoza 1997. blagoslovljeno je gradilište nove župne crkve na temeljima stare. Nova crkva je po obliku slična porušenoj. Gradnja nove crkve sa zvonikom dovršena je 2003. godine. U zvonik su smještena tri zvona. Osim crkve, poslije rata sagrađena je nova župna kuća, a na temeljima stare sagrađena je kuća časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove. Također poslije rata sagrađen je i dječji vrtić s pastoralnim prostorom.

U župi Vidovice od 1966. do 1974. godine djelovale su časne sestre Družbe služavki Malog Isusa, a od 1996. djeluju časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove.

Župa Vidovice posebno je poznata u Bosni i Hercegovini po tome što je dala 51 časnu sestru, 46 svećenika i jednog biskupa (prema podacima od 15. 6. 2003.).

Župom upravlja dijecezanski (biskupijski) svećenik, a župi sv. Vida mučenika u Vidovicama pripadaju sljedeća naselja: Vidovice i Jenjić (filijalna crkva).

 

Župa sv. Mihovila arkanđela - Kopanice

Župa Kopanice odvojila se od župe Vidovice i to na zahtjev kapaničkih vjernika. Dekretom preuzvišenog nadbiskupa Marka Jozinovića. Prvo je bila samostalna kapelanija 1976. godine , a temelje je posvetio biskup dr. Tomislav Jablanović i dekretom nadbiskupa Marka Jozinovića 1978. godine osnovana je župa u Kopanicama koja je posvećena sv. Mihovilu arkanđelu. Prvi župnik je bio preč. Marko Perić sve do 1996. godine. Crkva je oštećena u domovinskom ratu, a iza rata je obnovljena. Od 1992. godine do 1995. godine poginuo je 21 župljanin. 

Crkva je ponovno stradala u poplavama 2014. godine, a djelomično uz pomoć donatora i župljana obnovio ju je vlč. Marinko Filipović. Jedina je crkva u šamačkom dekanatu koja nije posvećena. 

 

Sultan Abdul Azizova džamija - Orašje

Sa doseljavanjem muslimana na ove prostore 1862./63. godine dolazi do izgradnje i novih naselja za doseljenike. Naselja se grade po naređenju sultana Abdul Aziza, koja u početku nose i nazive po njegovom imenu, Donja Azizija, današnje Orašje. Sa izgradnjom naselja u orašju te iste godine je počela i izgradnja džamije. Džamiju je, također, dao izgraditi tadašnji sultan Abdul Aziz, koja nosi njegovo ime, a specifična je po tome što je bila jedna od četiri tada izgrađene džamije uz rijeku Savu. Džamija sultana Abdul Aziza ili Azizija je jedna od 36 sultanskih džamija u Bosni i Hercegovini, čiju su izgradnju direktno naredili i financirali sami sultani, što predstavlja njenu dodatnu vrijednost. Džamija je jedna od rijetkih, a jedina uz rijeku Savu, koja nije srušena u vrijeme posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu. Vjerski život na ovome području, bez obzira kakva vremena bila, nikad se nije prekidao.